preskoči na sadržaj

IX. gimnazija Zagreb

 > Naslovnica
Vijesti iz IX. gimnazije u Zagrebu

STUDIJSKO PUTOVANJE U FINSKU U SKLOPU PROJEKTA “PUŽ U ŠKOLI”

Autor: Administrator , 14. 10. 2014.

Profesorica Ingeborg Radimiri boravila je u Finskoj u sklopu projekta "Puž u školi". U ovom članku opisala je svoje iskustvo i dojmove s tog studijskog putovanja.

 

Kako našu školu pohađaju učenici s cerebralnom paralizom i ostalim teškoćama, prošle smo se godine kao partnerska škola uključili u projekt “Puž u školi”, nositelj kojeg je Udruga roditelja djece s posebnim potrebama “Put u život – PUŽ” iz Zagreba. 

Projekt je usmjeren na podršku redovnim odgojno-obrazovnim ustanovama s ciljem povećanja broja djece s teškoćama u razvoju koja uspješno završavaju osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Željeli smo se educirati kako bismo mogli našim učenicima pružili što bolju priliku da iskoriste svoje potencijale i uspješno završe svoje obrazovanje u gimnaziji, polože državnu maturu i nastave se obrazovati na visokoškolskim ustanovama. Projekt je odobren na natječaju Integracija skupina u nepovoljnom položaju u redoviti obrazovni sustav, a sufinanciran sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda.

Uz IX.gimnaziju u projektu su sudjelovale OŠ Horvati iz Zagreba (partnerska škola) te suradničke škole na projektu OŠ dr.Jure Turića, Gospić, Strukovna škola Gospić, OŠ Ivana Rabljanina te Srednja škola Markantuna de Dominisa iz Raba.

Edukacije su provedene tijekom školske godine 2013. /2014. po grupama (pomoćnici u nastavi, nastavnici razredne nastave u oš, nastavnici predmetne nastave u oš, nastavnici predmetne nastave u sš, stručni suradnici u osnovnim i srednjim školama) i modulima. Tijekom tri intenzivna ciklusa u Zagrebu, na Rabu i u Gospiću u edukacijama su sudjelovale nastavnice Iva Malenica,prof. (hrvatski jezik), Mirela Pavić,prof. (biologija,kemija), Sanda Frisch Miličić,prof. (biologija,kemija) i ja,Ingeborg Radimiri,prof. (engleski jezik). Na Rabu sam održala radionicu “Primjer dobre prakse”, na kojoj sam kolegama iz Raba i Gospića govorila o tome što je naša škola napravila kako bi se učenicima s teškoćama olakšao boravak u školi, socijalizacija, svladavanje i vrednovanje gradiva te im, skupa s kolegicama Malenicom i Pavić, pokazala prilagodbe koje smo uveli u tu svrhu. Po završetku edukacija na svojim smo stručnim aktivima podijelile stečeno znanje s nastavnicima naše škole. Kao stručne suradnice edukacije su pohađale Svea Bielen,prof. (ravnateljica), mr.sc.Ana Ivaković (psihologinja škole) i mr.Mirjana Franić (ispitna koordinatorica). Na dvije radionice tijekom rujna ove školske godine mr.sc. Ivaković dodatno je educirala kolege o radu s učenicima s teškoćama, a ja sam podijelila iskustvo i dojmove sa studijskog putovanja u Finsku.

 

...slike...

ZAŠTO FINSKA?

Studijsko putovanje u Finsku sastavni je dio projekta kojim je predviđeno da iz svake škole koja sudjeluje u projektu ide jedan predstavnik te dva predstavnika Udruge PUŽ u svojstvu koordinatora putovanja i prevoditelja. Cilj je bio upoznati finski obrazovni sustav i provedbu integracije/inkluzije djece s teškoćama u redovni obrazovni sustav. Naime, kad je Finska, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, počela mijenjati svoju obrazovnu politiku, glavna misao vodilja bila je izgradnja sustava koji je pravedan za sve, pa tako i za djecu s teškoćama.

Nepenmäen Primary School

“Suštinski element finskog općeg obrazovanja je posvećivanje sustavne pozornosti učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama.” (Lekcije iz Finske,Pasi Sahlberg)

I doista, koliko god da se vlada i ministara od tada promijenilo, od te se zamisli nije odustajalo i danas Finska ima jedan od najpravednijih i najučinkovitijih obrazovnih sustava, a ja sam dobila priliku na licu mjesta vidjeti,oslušnuti, osjetiti kako on funkcionira i to me je iskustvo, kao i cijeli projekt, obogatilo i u osobnom i u profesionalnom smislu. Kroz projekte i razmjene upoznala sam školske sustave raznih zemalja (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Belgija, Austrija,..) , no moram reći da me se finski najviše dojmio. Rješenja su ljudska,logična i jednostavna. Nemam iluzija da bismo mogli preslikati finsko školstvo u naše podneblje – različitih smo mentaliteta, moralnih vrijednosti, tradicije - ali mislim da bismo neke stvari vrlo jednostavno mogli uvesti, da ne kažem ponovo uvesti, u naše škole.

Tijekom boravka posjetili smo tri škole u gradu Joensuu, smještenom na ušću rijeke Pielisjoki u jezero Saimaa u Sjevernoj Kareliji na istoku Finske: Pielisjoki Koulu i Pataluodon Koulu – niže srednje škole (sedma, osma i deveta godina osnovnog obrazovanja) i osnovnu školu Nepenmäen Koulu. Posjete tim školama dogovorio nam je Mika Vanhanen, nekad nastavnik u školi , a danas voditelj projekata za održivi razvoj, kojeg smo poznavali iz prijašnjih on-line projekata.U svim školama postoje uz redovne razrede i specijalni, nastavnici za rad s djecom s teškoćama (special needs teachers) i asistenti za podršku u učenju, a posebna podrška su studenti sa sveučilišta University of Eastern Finland , koji se školuju za rad s djecom s teškoćama i koji dolaze na praksu.

Ravnatelji sve tri škole, gospodin Hannu Naumanen, gospodin Jyrki Huusko i gospođa Outi Hurskainen upoznali su nas s obrazovnom sistemom u Finskoj i naglasili da je jedan od prioriteta uključivanje djece s teškoćama u redovno /mainstream/ obrazovanje. U centru poučavanja je učenik koji kroz cijelo obrazovanje, kroz stalna praćenja i savjetovanja, dobiva jaku podršku u školi (npr.nema lijenih učenika, to su djeca kojoj treba poticaj). Takav pristup prevenira osjećaj neuspjeha, osjećaj izdvojenosti, ponavljanje godine i broj učenika koji napuštaju školovanje – postotak je doista mali (0.07%) . Samim tim, izbjegavaju se brojne frustracije i problemi koji se, kao posljedica prestanka obrazovanja, javljaju u društvu. Istraživanja provedena nad zatvorenicima, pokazala su da je upravo neuspjeh u školi kod većine njih bio okidač za neprihvatljive radnje i ulazak u svijet kriminala.

Stoga je obrazovanje doista besplatno - u cijeloj Finskoj djeca imaju pravo na besplatne liječničke i zubarske usluge, vrtić je besplatan, ručak u školi ( koji je doista kvalitetan) je besplatan, udžbenici su besplatni,prijevoz također, a ako npr. učenik slomi nogu, škola može osigurati besplatan prijevoz taksijem do škole.Čak i privatne škole moraju osigurati ove uvjete pa ih i nema toliko puno.

TKO SU UČENICI S TEŠKOĆAMA?

Special needs teachers Erja Hiva i Teija Rymken u Pijelisjoki školi te Jari Laukkanen u Nepenmäen školi održali su nam predavanja o podršci učenicima s teškoćama To su :

  • učenici s disleksijom,disgrafijom,diskalkulijom
  • s ADHD,ADA,Aspergerom
  • učenici koji imaju problema s ponašanjem i motivacijom
  • učenici koji imaju psiholoških i emocionalnih problema ( npr.anksioznost, depresija)
  • učenici sa socijalnim problemima ( usamljenost, zadirkivanje, izrugivanje)
  • učenici s kognitivnim problemima ( pamćenje,uočavanje,motivacija)

Nacionalnim kurikulumom predviđena su tri oblika podrške učenicima s teškoćama:

  • OPĆA – za učenike koji privremeno zaostaju s gradivom ili trebaju kratkoročnu podršku – dopunska nastava
  • POJAČANA – za učenike koji imaju potrebu za stalnom pomoći kako bi postigli uspjeh u učenju i stekli samopouzdanje i pozitivnu percepciju sebe
  • SPECIJALNA – za one učenike koji ne mogu na drugi način postići rezultate; što je i osnova za daljnje kontinuirano obrazovanje

Svaki učenik ,od vrtića do studija, ima pravo na podršku koliko god je potrebno i to je prirodni dio svakodnevnog podučavanja i procesa učenja . Tijekom devet godina obrazovanja 30% učenika dobije neki oblik pomoći. Sustav je doista fleksibilan i učenici mogu neko vrijeme biti u specijalnim razredima pa se vratiti u redovnu nastavu, mogu samo neke predmete slušati u specijalnim razredima, mogu se iz redovne nastave vratiti opet u specijalni program i nitko se ne boji etiketiranja. Podrška se revidira nakon drugog razreda, prije sedmog razreda te se preispituje svaki put kad se učenikove potrebe za podrškom promijene .Svaka promjena (npr.nova metoda) mora se raspraviti u timu u koji je uključen i roditelj . Kao i kod nas, roditelj je uključen u izradu individualnog obrazovnog plana, koji se izrađuje za svakog učenika s teškoćama, a roditelj svaki tjedan dobije pisano izvješće o svom djetetu. Na kraju svakog ciklusa rade se analize kako bi se škola koja učenika prihvaća mogla bolje pripremiti za njegove specifičnosti. Naravno, postoje učenici s velikim teškoćama koji nikako ne mogu biti uključeni u redovni sustav, i oni se školuju u posebnim institucijama.

Ovakav pristup nije moguć ako nema suradnje nastavnika sa stručnjacima koji su svakoj školi na rapolaganju – od psihologa, pedagoga, logopeda, socijalnog radnika,liječnika…No, nastavnik ima ključnu ulogu u detektiranju problema i pravovremenom reagiranju. Nastavnicima se vjeruje i poštuje ih se, no kako se to postiglo?

NASTAVNICI

Dakle, kad je Finska počela provoditi reforme, shvatilo se da su nastavnički studiji zastarjeli te da ih se mora mijenjati. Nastavnici u Finskoj moraju biti magistri struke (Master’s degree), a studij nastavnika je utemeljen na stručnom znanju , stručnom istraživanju pojedinog predmeta, te znanstveno utemeljenom znanju o odgoju i obrazovanju. Teško je upisati nastavnički studij, konkurencija je veća nego za studije prava, medicine, glume. Npr. na sveučilištu u Joensuu za 70 mjesta javi se oko 1500 kandidata. Tijekom studija puno je prakse, pa u škole dolaze kompetentni nastavnici, koji su stručni i u svojim predmetnim područjima i u pedagoškom smislu. To rezultira jednom posebnom kulturom škole, i vidi se u odnosu nastavnika prema učenicima, učenika prema nastavnicima, ravnatelja prema nastavnicima te ravnatelja prema učenicima. Učenici mogu nastavnike osloviti osobnim imenom, ali to nikako neće zlorabiti, no i nezamislivo je da nastavnik nešto ponižavajuće kaže učeniku - vlada obostrano poštovanje. I koliko god nastavnici bili obrazovani, nikada to neće nametati i bit će moderatori, mentori, voditelji, putokazi. Možda ćete sada reći – lako njima. No, oni to svojim kompetencija zaslužuju. Plaće su za naše pojmove visoke, bruto plaća je 3500-4000 eura – cca 2000 -2800 eura mjesečno, i kao takve nisu najviše u Europi, no to skromnim Fincima i nije toliko bitno. Bitno im je da se ono što rade cijeni, a cijeni se, i da im se vjeruje. Nastavnici su prilično autonomni u kreiranju školskog kurikuluma - dakako da postoji i nacionalni kurikulum koji određuje osnovne komponente – predmete, kroskurikulumska područja, standard postignuća itd. , ali svaka škola na temelju njega kreira svoj, tako da dvije susjedne škole mogu imati različite kurikulume. U agencijama i uredima koji se bave obrazovanjem na stručnim poslovima ne može raditi nitko tko nije iskusio rad u nastavničkoj struci. Nema rangiranja škola niti nastavnika,nema nadzora niti inspekcija. Smatra se da ocjenjivanje stvara elitizam,a to se nastoji izbjeći i zato vrednovanje učenika i nastavnika nije u fokusu, pa tako…

OCJENJIVANJE …

i vrednovanje nije najbitniji dio nastavnog procesa, kao što je to kod nas. Morate pažljivo isplanirati broj testova, točno upisati datum pisanih provjera u vremenik, imati određeni broj elemenata i određeni broj ocjena. U mnogim je zemljama to stalno vrednovanje, testiranje , ocjenjivanje jako važno, i sve je podređeno što boljim ocjenama, i kao takvo izvor raznih učeničkih, ali i nastavničkih frustracija. Finci, pak, smatraju da je to loše jer takva natjecateljska klima stvara nezdravo okruženje– oni npr. nemaju natjecanja iz predmeta po kojima bi se rangirale škole, nastavnici i učenici. Ključno je svladavanje gradiva i stjecanje kompetencija, manje je testiranja, više učenja. Nastavnikova obveza jest vrednovati i ocijeniti učenika, ali on određuje kada i kako će to napraviti. U prvim razredima osnovne škole ocjene su opisne, u četvrtom i petom kreću brojčane ocjene iz matematike, finskog i engleskog jezika, a na kraju petog sve su ocjene brojčane i to od 4 do 10 ( 4 je nedovoljan). Obvezni nacionalni ispit polaže se tek na kraju višeg srednjeg obrazovanja.

NA NASTAVI…

Nema zakonski određenog broja učenika u razredu, prosječni razredi imaju oko 18 učenika, a specijalni do 10, najčešće pet. Učionice su opremljene svim mogućim nastavnim pomagalima, no iako je moderna tehnologija prisutna, uočili smo i dobre stare ploče. U učionicama smo vidjeli i klasičan školski namještaj, ali i klupe koje se mogu slagati po želji, te u jednoj školi i učionicu s pilates loptama na kojima učenici sjede umjesto na stolicama. Atmosfera je za vrijeme sata opuštena, ali radna, no ono što nas je iznenadilo je sadržaj gradiva. Bili smo na satovima engleskog i francuskog, gdje sam, kao jezičar, uočila da se radi slično kao i kod nas ( samo s više prijevoda, što mi je jako drago jer volim prijevod kao način uvježbavanja i provjere novih jezičnih struktura), no na satu matematike i prirode uočili smo da je gradivo znatno jednostavnije i primjenjivije nego u paralelnom godištu u Hrvatskoj. A finski učenici postižu najbolje rezultate u svijetu na PISA testiranjima upravo iz matematike i prirodoslovlja – hoće li nam usvajanje nove strategije obrazovanja u Hrvatskoj konačno donijeti tu promjenu? Da djeca ne bubaju samo hrpe činjenica, nego da to znanje znaju primijeniti? I da, Finci se ne opterećuju tim uspjehom,nego gledaju kako dalje poboljšati svoje školstvo, kako učenicima pružiti znanje i kompetencije za 21.stoljeće, za budućnost. Smatraju da PISA mjeri samo neke kompetencije, a važne su i neke druge koje su utkane u podučavanje: npr. kreativnost, komunikacijske vještine, smisao za timski rad.

Bili smo i na satovima u specijalnim razredima. Opremljenost učionica je odlična,a učenike podučava i pomaže im i po pet nastavnika i asistenata odjednom. Općenito, finski nastavnici su naučeni raditi zajedno i surađivati. Na nastavi su četiri sata dnevno, no imaju obvezu tzv.cooperation – zajedničkih sastanaka tri sata tjedno.Za vrijeme tih sastanaka diskutiraju, razmjenjuju iskustva, predlažu rješenja za probleme. Kontinuirano se obrazuju, i kao što ističe Pasi Sahlberg u knjizi “Lekcije iz Finske”, vole o svojim zbornicama misliti kao o profesionalnim zajednicama koje zajedno uče i napreduju.

ŠTO ME SE POSEBNO DOJMILO

Na trenutke sam se osjećala kao da se vraćam u svoju osnovnu i srednju školu, prepoznala sam neke dobre stvari kojih smo se odrekli, a tako su prirodne i jednostavne:

  • nastava tehničkog odgoja i onoga što bismo mogli nazvati domaćinstvom – odlično opremljene učionice ( bolje reći radionice) za tehnički odgoj, djeca pile, bruse, izrađuju nešto svojim rukama, uče kuhati, brinuti se o odjeći. Sve smo to nekada i mi radili u osnovnoj školi. Danas domaćinstva više nema, a na tehničkom odgoju, umjesto da se npr.lemi, mora se riječima opisati postupak lemljenja. Osim što naša djeca propuštaju naučiti neke životno važne vještine, propuštaju još nešto – a to je da mogu uočiti jesu li spretna u nekoj vještini koja iziskuje manualni rad ili su pak više akademski nastrojena. Time se, kao i stalnim savjetovanjima i profesionalnom orijentacijom, izbjegavaju greške pri prelasku iz osnovnog obrazovanja (nakon niže srednje škole) u više srednje obrazovanje, i rijetko kada dijete zaluta u školu u kojoj mu nije mjesto i u kojoj neće doći do izražaja ono što može postići.
  • djeca kreću u školu u dobi od sedam godina – smatra se da djeci ne treba oduzimati djetinjstvo, da se trebaju igrati, maštati i sazreti. Nema zaluđenosti predškolskim uključivanjem u sportove, učenje stranih jezika ili u glazbene škole,zborove itd. Kod nas je to doseglo razmjere epidemije, roditelji se žale da stalno nekud moraju voditi djecu, a ona su pak sluđena tolikim obvezama, umjesto da se igraju i uživaju u danima bezbrižnosti.
  • obvezno školovanje traje devet godina – u trenutku kad učenici trebaju odlučiti hoće li u višu srednju školu ( tip škole poput naših gimnazija) ili pak u strukovnu, zreliji su i imaju više spoznaja o svojim mogućnostima,željama. Prisjetila sam se kako sam i ja u dobi od 16 godina, nakon dvije godine “šuvarice”, znala gdje želim i gdje mogu nastaviti školovanje.
  • “kumovi” – djeci se u prvom razredu osnovne škole dodjeljuju stariji učenici koji im pomažu snaći se u novoj sredini, u socijalnim vještinama. Ja sam, nekad davno, bila osmašica i pionirski voditelj prvašićima, i radila upravo to – moje je samopouzdanje i osjećaj odgovornosti bilo ogromno,a mališanima je bilo važno da imaju starijeg učenika kojem se mogu obratiti za pomoć
  • “working week” – učenici osmih i devetih razreda za vrijeme tog tjedna rade u dućanima, skladištima, tvornicama i tako nauče cijeniti rad – za vrijeme “šuvarice” i mi smo imali praksu i to je bilo ,ako ne baš i lijepo, korisno iskustvo koje nas je uvelo u svijet rada
  • prvašići se, po završetku nastave, uvlače u skafandere, sjedaju na bicikle i s ključićem oko vrata idu doma. JA:” I kod kuće su sami?” RAVNATELJ: “ Da, moraju se učiti odgovornosti.” Djeca su jako samostalna i odgovorna.
  • u školskoj blagovaonici dežurni učenici spremaju stolove i stolice – mislim da kod nas to rade samo tete čistačice
  • markiranje se nadoknađuje: koliko sati markiraš, toliko moraš duže ostati u školi. Jednostavno,zar ne? Mi smo uveli kazne, koje učenicima ne znače baš ništa.
  • malo je domaćih zadaća
  • broj predmeta sličan je broju predmeta u našim školama, čak je u višoj srednjoj školi program zahtijevniji, ali sadržaj predmeta je manji i primjenjiviji
  • u školama nema religijskih obilježja
  • učenici su bosi,neki nastavnici također, no najčešće u papučama ili natikačama- čuvaju prostor u kojem borave
  • za vrijeme odmora učenici mogu uzeti knjige i časopise koji stoje na policama u hodnicima, pročitati ih i vratiti, nitko ih ne kontrolira, podrazumijeva se da se posuđeno vrati
  • za vrijeme odmora učenici se potiču da odrade neku tjelesnu aktivnost, u hodnicima su postavljeni stolovi za stolni tenis, kutije s opremom za nogomet, hokej…
  • u tzv.dnevnim boravcima učenici imaju mogućnost i odmoriti se na dvosjedima, naslonjačima
  • zbornice su prilagođene nastavnicima i njihovim potrebama – radni dio sa ormarima, stolovima, tehnologijama, kuhinjski blokovi s uređajima za kvalitetan obrok, dvosjedi, stolice za njihanje za mali predah i relaksaciju
  • nastavnici ljube i grle djecu, pogotovo manju i ne boje se optužbi, pokazuju ljubav i nježnost spram djece
  • neke škole imaju tzv.Adventure Education, tip nastave kojoj je cilj povećanje školske motivacije.Prilika je to za iskušavanje mogućnosti i granica jer se aktivnosti, u kojima sudjeluju svi učenici i nastavnici, provode u prirodi, u nepoznatom okruženju pa su učenici prisiljeni svladati neke životno važne vještine.
  • nastavnici tj. škola se od roditelja ne moraju osiguravati tako da roditelji potpisuju bezbroj suglasnosti, nastavnicima se vjeruje da će uvijek i svuda djelovati na dobrobit učenika.

ZAKLJUČAK

Inkluzija djece s teškoćama u redovne škole obogatila je finski obrazovni sustav jer se spoznalo da takav pristup otvara put ka znanju svakom učeniku. Mi možda kasnimo, ali zahvaljujući ponajprije neprekidnom radu i entuzijazmu udruga poput PUŽ-a, naše se nadležne institucije, polako ali sigurno, otvaraju za učenike s teškoćama. Škole se sve više arhitektonski prilagođavaju, nastavnici se educiraju, prisutni su asistenti, uvode se pomoćne tehnologije, državna matura ima razrađenu prilagodbu ispitne tehnologije.Pomaci su mali, ali primjetni, a ovaj je projekt dotaknuo mnoge nastavnike, stručne suradnike, asistente, roditelje, lokalne zajednice. Voljela bih da je dotaknuo i najviše odgovorne strukture, jer bez temeljite promjene u obrazovanju, ova zemlja nema perspektive. Voljela bih da mogu raditi u okruženju u kojem nastavnik dobije svu moguću podršku i svo potrebno povjerenje – od učenika, roditelja, kolega, ravnatelja, zajednice. Da,to se mora zaslužiti, a da biste to zaslužili trebate znati. Poželjela sam da sam stekla obrazovanje poput mojih finskih kolega tijekom svog studija – jer sve što naučila, naučila sam kad sam počela raditi (1988.godine), a tijekom devet godina koliko sam bila mentor prakse, uvidjela sam da se nije mnogo toga promijenilo i da naši studiji koji osposobljavaju nastavnike trebaju reviziju. Kvalitetni nastavnici, koje podržava sustav, mogu kvalitetno podučavati i odgajati te školu učiniti mjestom s puno manje nevolja, mogu postići da djeca i mladi spoznaju važnost znanja, da zavole učiti i da u procesu učenja budemo partneri koji će se uvažavati, razvijajući toleranciju, empatiju i humanost. Sigurna sam da među nama nastavnicima, stručnjacima iz zbornica i učionica, ima puno onih koji imaju pregršt znanja,iskustva i ideja kako poboljšati naš sustav obrazovanja, no kad ćemo konačno postati glasni i nametnuti se kao ravnopravni sudionici u kreiranju obrazovne politike?

Ingeborg Radimiri, prof.




Deveta na Facebooku
 
Projekti

 

Projekti

Wi-Fi u Devetoj

Razne vijesti
Upisi IX. gimnazije

Upisi u IX. gimnaziju u Zagrebu

Upisi 

IX. gimnazije u Zagrebu

Projekti
Projekti

Projekti

EU projekti



Deveta - moja škola

Devet koraka do Devete  Želiš li da Deveta zaista postane tvoja škola?

 

Kalendar
« Lipanj 2020 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
Prikazani događaji

 

Brojač posjeta
Ispis statistike od 26. 3. 2010.

Ukupno: 1315732
Ovaj tjedan: 1145
Danas: 23
CMS za škole logo
IX. gimnazija Zagreb / Dobojska 12, HR-10000 Zagreb / www.gimnazija-deveta-zg.skole.hr / ured@gimnazija-deveta-zg.skole.hr
preskoči na navigaciju