preskoči na sadržaj

IX. gimnazija Zagreb

Novinarski kutak IX. gimnazije

Ovdje možete pronaći novinarske radove naših učenika nastale u sklopu Novinarske grupe pod vodstvom Ivane Gis, prof.


U šk. god. 2020./2021. članovi Novinarske grupe su: Marta Malinar (1. b), Nikolina Marijan (2. a), Vicky Joe Radić Šulekić (2. d), Roko Katava (2. d), Max Talan (2. d) i Vito Reščić (4. d). Učenici mentori su Paula Zdelar (4. b) i Matej Biloš (4. e).


Snovi kao fenomen

Doris Day:  Dream a little dream of me

Snovi kao fenomen

Snovi kao fenomen postoje već desetljećima. Znanost i duhovnost podijeljene su u mišljenjima, a odgovor o našim snovima još uvijek ostaje misterij. Subjektivni su za svakoga, no možemo se složiti da su snovi simbolični, puni značenja i predmet vizualizacije svakodnevnog svijeta, ali i života uopće. Ponekad dolaze u obliku velikih ideja poput onih koje je imao Dmitrij Mendeljejev kada je jasno predočio periodni sustav. Jedna od najintrigantnijih i doista neobičnih pojava kroz povijest jest nastanak tzv. izvanzemaljskim genijalaca. Srinivasa Ramanujan dao je svijetu neke od najboljih matematičkih formula, a tvrdio je kako mu je hinduistička božica Namagiri prenijela ideje u snu. Einstein je bio inspiriran teorijom relativnosti upravo u snu, a Friedrich August Kekul otkrio je neuhvatljiv oblik molekule benzena tijekom sanjarenja u kojem je ugledao zmiju koja lovi svoj rep. Svi su oni imali nešto zajedničko, komadić svemirskog uma. Vjeruje se kako neka viša kolektivna svijest zvana akaša zapisi sadrži svaku misao, akciju, emociju i iskustvo ikad odigrano u svemiru. Pristupačna je apsolutno svima, a postiže se meditacijom, spavanjem ili svakodnevnim opuštanjem. Naime, kada se mozak opusti, aktivnost mu se smanjuje, ali se povećava broj alfa valova koji rade izvan kontrole naše svijesti, a povezani su uz divergentno mišljenje i manifestacije kreativnih spoznaja.  Isto tako, neki su ljudi u snovima predvidjeli velike ratove ili vizualizirali velika otkrića. Problem snova ostaje, a upravo bi ga kombinacija neurokemije i zdrave doze alternative mogla razriješiti.

Alternativa stvarnosti ili varka podsvijesti?

Od različitih skupina slobodoumnika može se čuti tumačenje poput onoga kako su snovi odmaranje duše koja je s tijelom povezana preko zlatne vrpce. Tijekom takozvane astralne projekcije duša se odvaja od tijela i uzvisi se prema nebesima te na taj način gleda nove svjetove ili paralelne svemire. Pritom vidi neka rješenja koja ljudski um u bilo kojem smislu uopće ne može pojmiti.

Znanstveni je pristup uvelike drugačiji. Naime, kada spavamo, naš mozak prolazi kroz višestruke faze u kojima se očitavaju različite aktivnosti. Mozak je jedini organ koji se nikada ne odmara jer dok organizam spava, on ostaje raditi poput procesora te raspoređuje, procesuira i grupira informacije, a u pozadini nastavlja rješavati probleme. Taj dio mogao bi objasniti zašto je većina znanstvenika i umjetnika kroz snove dobila neke od svojih najbriljantnijih ideja.

Također, u našoj podsvijesti ostaju sve slike osoba koje smo vidjeli tijekom dana, a koje su ostale zapamćene u kratkoročnoj memoriji. Zbog toga možemo sanjati onoga koga uopće ne poznajemo, ali smo ga možda tog dana vidjeli u tramvaju ili je prošao pored nas na tržnici. Što su snovi vividniji, to su i jasniji pojedincu, a stvaraju dobru platformu za kreativno izražavanje i stvaranje nečega nepostojećeg, originalnog i inovativnog poput nestvarnih priča iz fikcijskih romana ili vrlo stvarnih, primjerice postojećeg sustava kemijskih elemenata.

Je li onda uopće moguće odrediti što je stvarno, a što nije?

Otvara se pitanje postoji li nešto što predstavlja crtu na horizontu između onoga što možemo kontrolirati i onoga što kontrolira nas. Možemo se složiti da je sve to dio nas te da na različite načine možemo oblikovati percepciju i doživljaje kako u snovima, tako i u stvarnome svijetu. Najzanimljiviji primjer isprepletenosti stvarnog svijeta i kontrole te slobode uma i imaginacije predstavljaju lucidni snovi. U lucidnim je snovima osoba svjesna da sanja, stoga se zabavlja i radi što želi uz potpunu kontrolu uma. Filmovi poput Inception savršeno prikazuju kako se namjerno, svjesno postižu slični efekti. S druge strane, nisu svi snovi tako bajni, neki su od njih su baš suprotno - često povezani s emocionalnim stanjem pojedinca, stravični i bude se iz onih najdubljih dijelova ljudske podsvijesti. Prema istraživanju Penn State and the University of Pennsylvania oko 8 % posto ljudi barem je jednom u svome životu, najčešće u doba adolescencije, doživjelo rigorozno iskustvo paralize sna. Nepokretnost i halucinacije samo su neki pojmovi  koji opisuju nesretne žrtve paralize sna, a koji su rezultat poigravanja ljudskog uma.

Još uvijek prilično je strašno razmišljati o tome za što je sve naš um sposoban, a jedan je od najmračnijih primjera i ruski eksperiment spavanja. Sovjetski eksperiment 40-ih godina prošlog stoljeća natjerao je i vraga da se prekriži. Ruski znanstvenici proveli su eksperiment nad dobrovoljcima u kojem su ih natjerali da uz plin ostanu budni danima. Posljedice su bile primjer stvarnog životnog horora. Subjekti su jeli svoje tijelo, vrištali, postali paranoični i hiperaktivni. Kada ih je znanstvenik upitao što im se dogodilo i zašto se tako ponašaju, jedan je subjekt odgovorio:  Zar si zaboravio tako brzo, mi smo ti. Riječ je o ludilu koje se skriva u svakome od nas, životinjska strana koju negiramo jer nije estetski prikladna.

Kako god gledali na to razdoblje između 22.00 i 3.00 sata kada u nama zažive palače, nedokučive želje ili bića ispod kreveta, možemo zaključiti kako je san presuđujuće sredstvo uspjeha. U snovima možemo biti tko god i što god želimo, a sve što se događa u stvarnom svijetu prije ili kasnije postati će preslika naše svijesti. Zato trebamo snove. Nisu nam samo biološki bitni za odmaranje od svakodnevnog stresa, već i psihički, za odmor i regeneraciju naše duše. Slatki snovi!

                                                                                                                      Nikolina Marijan, 2.a

 izvor: ResearchGate


Dan bez nasilja

Budimo bolji jedni prema drugima!

Ispružena ruka umjesto stisnute šake i usana

Prije nekoliko dana obilježavao se Dan ružičastih majica kada su mladi diljem svijeta iskazivali potrebu za prevencijom vršnjačkog nasilja koji popularno nazivamo bullying. Gotovo svaki dan na putu do škole u tramvaju možemo vidjeti i čuti razgovore koji to nisu jer su na rubu incidenta. Naime, omalovažavanje, vrijeđanje, vikanje, izrugivanje i sve što je u stanju jedna grupa ili pojedinac činiti nekome iste dobi nikako se ne može smatrati normalnim. Nema tu pobjednika, ima samo žrtava.

Prva je žrtva onaj tko se nađe u ulozi izravne žrtve, onaj tko trpi jer se ne može suprotstaviti grupi ili se ne želi spustiti na tu razinu jer ne vjeruje u takav način rješavanja problema. Druga su žrtva nasilnici iza čijeg se ponašanja krije neka osobna drama ili nesigurnost pa potvrdu svoje vrijednosti traže u tome da budu dio neke grupice koja buntovno negira vrijednosti od kojih svi živimo. Sretna osoba ne bi uživala u tuđoj patnji, iza nasilničkog ponašanja krije se neka trauma ili dublji kompleks. Tu se može broj žrtava proširiti i na treću skupinu, a to je ona koja snosi najveći dio krivnje: čine ju promatrači koji nečinjenjem dopuštaju da se u njihovoj blizini događa takvo što. Oni će prešutno prijeći preko ružnog ponašanja koje već sutra može biti okrenuto protiv njih ili nekoga njima bliskoga. Tada kreće prozivanje institucija i stručnih službi koje nisu odradile svoj posao kao da itko može nešto značajno učiniti kada nitko ne prijavi ili neće svjedočiti o događaju. Lakši način nošenja s problemom su slušalice u ušima, pogled kroz prozor tramvaja i okretanje leđa. Nijedan pedagog, nastavnik, roditelj, policajac ne može sam učiniti nešto bez naše volje da se problem riješi i da se nasilniku jasno pokaže kako ne želimo šutjeti i trpjeti njegovo ponašanje.

Cijeli je pokret ružičastih majica krenuo od dvojice dječaka koji nisu htjeli biti promatrači, već su rekli Dosta je! Budite jedan od njih svaki puta kada se nađete u situaciji da netko vrijeđa, omalovažava i, najgore od svega, fizički napada drugoga. Upamtite da je nekada dovoljna samo jedna osoba da pokrene lavinu drugih pozitivnih reakcija, budite svjetlo svakome danu jer samo tako možete jasno vidjeti lice čovjeka do sebe, čovjeka kojemu je možda potrebno baš malo vaše hrabrosti i empatije da povrati samopouzdanje i dostojanstvo u životu vrijednom čovjeka. Nikada se nemojte bojati pokazati prijateljsko lice pa makar tu osobu nikada prije niste vidjeli, pogotovo ako je to netko vaše dobi ili mlađi od vas. Nemojte samo jedan dan u godini odjenuti ružičastu majicu - to je samo tkanina, obojite misli u boji prijateljstva i dobrote!

Marta Malinar, 1. b