IX. gimnazija Zagreb

 .....slike.....

Krenusmo nakon jutarnje smjene. Učenici 4. c razreda i ja. Škola je završila, u 2 sata okupili smo se pred školom i dvanaesticom sve do Trga. Dan je bio siv i hladan, a Mirogoj nas je dočekao u jesenskom kaputu. Bolleove arkade, crkva i grobovi koji pričaju o starome Zagrebu, o njegovim građanima, kulturi koja pomalo da nedostaje Zagrebu novoga milenija, odvela nas je u prošlost. Netko zamjećuje kako su imena na grobovima stranoga podrijetla. Jasno nam je da je to zato što je Zagreb bio srednjoeuropskog nacionalnog sastava i da su nositelji kulture zapravo bili doseljeni Nijemci, Česi, Mađari, Židovi. Svjedoče o tome i spomenici ilircima: Vraz je Slovenac, Demetar je Grk, Vukotinović Mađar... Koliko je samo vremena prošlo od davne 1876. kada je Mirogoj službeno otvoren, a zanimljivo je da je baš jedan dio imanja najpoznatijeg ilirca – Gaja, nakon njegove smrti pripalo Mirogoju.

... Hladno nam je. Nikako da pronađemo grobove književnika koje volimo, imena onih zbog kojih hrvatska književnost i nije samo šturo zapisničarstvo, već živa riječ koja se obnavlja i danas. Zastajemo pokraj grobnice obitelji Šenoa. Poklanjamo buket cvijeća čovjeku kojemu posvećujemo čak pet nastavnih sati! Zašto toliko sati – učenici znaju, ta nije netko drugi pisao tolike romane zbog kojih se željno iščekivao novi broj Vienca, nitko drugi nije zaveo hrvatski romantizam i odveo ga u realistične vode i nije netko drugi toliko volio Zageb da mu je stvorio obožavatelje i čitatelje književnosti na hrvatskom jeziku.

Nastavljamo dalje nepreglednim poljima grobnica, hladan zrak, sjena lipa, divljih kestenova, javora i smreka, stvaraju nestrpljivost. Jedva pronalazimo, nakon podosta lutanja, grobove Matoša, Vidrića, Kumičića, Eugena Tomića, Kranjčevića ... Najviše znamo o Matošu, o njegovoj vezanosti za naš grad, o njegovoj kozmopolitsko – patriotskoj naravi i njegovoj boemštini. Mnoge grobove ne možemo pronaći, umorni smo, oni kao da su sakriveni. Kristina želi pronaći grob Ante Kovačića jer se često šalimo da joj je to rođak iz Zagorja, ali on kao da svjesno ne želi biti primijećen pa se osjećamo kao da smo na meti njegove britke satire. No, bez jednoga ne želimo otići, iako o tome još moramo učiti. Sasvim skriven leži maleni grob velikoga Tina, pjesnika kojeg svi volimo oslovljavati prvim imenom, kao da nam je blizak prijatelj. Na njegovu grobu opušci cigareta, neki isušeni buketi, prazna boca nekog alkohola, znakovi pažnje nekih obožavatelja, ma koliko to okrutno zvučalo. Najljepši su ipak stihovi iz Igračke vjetrova:

Leti ko lišće što vir ga vije
Za let si, dušo, stvorena
Za zemlju nije, za pokoj nije
Cvijet što nema korijena.

Stihovi su najbolji izbor za završetak priče, koju smo u čast onima o kojima sastavljamo i rješavamo testove, odlučili ispričati: ostavljamo cvijeće, palimo svijeću i poput Vidrića se počinjemo spuštati u gradsku nizinu.

Nurudin, Paležac, Denis, Goran, Antunović, Dorotea, Ivana, Marija, Sara, Marina, Danijela, Natalija, Helena, Filipina, Prusina, Nela, Brzica, Tamara, Nina, K. Kovačić i Iva.

.....slike.....